10. siječanj 2009. Ovih hladnih dana mnogi građani jugoistočne Europe (koji inače ne slušaju Severinu) cupkaju po stanovima s refrenom “Gas, gas…” na usnama. Razlog nije nova popularnost pjevačice (i glumice), već situacija s (ne)isporukom ruskog plina preko Ukrajine. Iako je mnogo toga rečeno o trenutačnoj krizi, dva su momenta nedovoljno naglašena; bizarno čuđenje odgovornih za nepostojanje odgovora (i u Europi i kod nas) i plitkoća analize dežurnih (pseudo)analitičara (uglavnom okupljenih oko kafića “Charlie” u Zagrebu). Bizarnost čuđenja (“pa kaj se to događa”) ima korijene u 70-im godinama prošlog stoljeća, kada je realiziran plinovod od Sibira do Zapadne Europe. Mnogi su analitičari (pogotovo iz SAD-a) upozoravali da je pitanje vremena kada će se SSSR početi koristiti (ne)isporukama plina kao sredstvom (geo)političkog pritiska na ono što se tada nazivalo slobodnim svijetom. Tada je Zapad prošao prvu naftnu krizu suočivši se s uporabom nafte kao oružja u režiji tada moćnog OPEC-a. Kada je čuveni plinovod već bio realiziran, mnogi su analitičari upozoravali na nužnost otvaranja dodatnog dobavnog smjera za opskrbu Europe plinom iz čega je nastao projekt “Nabuco” kojim bi se iranski plin preko Balkana doveo do Baumgartena (plinskog skladišta pokraj Beča). “Nabuco” je u međuvremenu, kažu znalci, uspješno sabotiran, a to je (navodno) učinio SAD kojemu nije pasalo da EU petlja s Iranom (članom osovine zla) i (navodno) Rusija kojoj očito paše monopolističko-ucjenjivački položaj. Osim dugoročnih “katastrofičnih” predviđanja, odgovornoj vlasti trebalo je biti jasno da je zimi (usprkos globalnom zatopljenju) još uvijek ponekad veoma hladno, da je svake godine glavna rusko-ukrajinska novogodišnja društvena igra zavrtanje i odvrtanje ventila na plinovodima, te bi bilo mudro pripremiti se na najgori scenarij (koji se i realizirao). Mogla su se zakupiti postojeća plinska skladišta i/ili izgraditi nova te se napuniti plinom kada je najjeftiniji (ljeti). A da se ne govori da nam uvozni plin gotovo uopće ne bi bio potreban kad bismo se sami koristili plinom iz našeg dijela Jadrana, što bi otvorilo pitanje ugovora potpisanog devedesetih s Talijanima za koji mnogi znalci kažu da je u biti veleizdajnički. Drugi moment, plitkost analiza eksperata za sve i svašta (počesto iz novinarskih krugova), najbolje se očituje u komentarima o blagopočivajućem projektu Družba Adria i u maternicu plinskih kompanija položenom fetusu LNG terminala. Proteklih dana mogao sam se grohotom nasmijati komentarima da se RH prerano povukla iz Družbe. DA bio je projekt otvaranja novog transportnog smjera za izvoz ruske (sibirske) nafte (a ne plina) preko luke u Omišlju. Ista nafta bez problema godinama dolazi do Siska (gdje zbog svojih karakteristika nekompatibilnih s lokalnom rafinerijom – sumpor – potencira trovanje građana). Kao drug, Rusi su Srbima “čestitali” pravoslavni Božić tako da su ih na Badnju večer ostavili bez plina usprkos tome što im je vlada Srbije kao novogodišnji dar za kikiriki prodala Naftnu industriju Srbije. Očito je da osim kod Gadafija i Chaveza servisiranje velikih igrača ne dovodi više do ekstrapopusta ni u cijeni ni u isporuci. LNG terminal, za RH razuman projekt, glorificira se s posljedicom da se zagovara realizacija projekta pod bilo koju cijenu, ne uviđajući da su se u globalni interes diverzifikacije smjerova opskrbe RH plinom ugurali i privatni interesi. Kao vječnom zagovorniku obnovljivih izvora energije, zabavno mi je promatrati protivnike većih investicija u nove (obnovljive) tehnologije zbog njihove navodne nepouzdanosti jer tek sada možemo vidjeti koliko su u biti pouzdana fetišizirana fosilna goriva Hrvatska treba od Enija otkupiti ugovor o eksploataciji plina iz Jadrana" Darko Baniček darko.banicekatcharbusiness.hr 14.01.2009 15:23 "Neobično je kako se sada svi čude, a nekadašnji Start je još sedamdesetih pisao o posljedicama spajanja Europe na ruski plinovod zbog opasnosti da Rusija energiju iskoristi za geopolitičke ucjene", izjavio je za Business.hr najagilniji borac za zaštitu okoliša u Hrvatskoj Vjeran Piršić, predsjednik Savjeta Eko Kvarnera. Piršić podsjeća da su pojedinci upoznati s dogovorom Ine i Enija o eksploataciji plina iz sjevernog Jadrana još krajem devedesetih upozoravali na štetnost tog ugovora te da bi se danas, kada smo postali svjesni opasnosti uvoza plina iz samo jednog izvora, trebalo razmotriti otkup ugovora od Enija, kako bismo plin iz svog podmorja koristili za vlastite potrebe. "Razumno bi također bilo upustiti se u gradnju skladišta plina koje bi se s cijenom od 150-200 milijuna eura isplatilo već sada kada nam prijeti da toliko novca potrošimo samo na interventni uvoz plina", komentira Piršić, koji ističe da se udruga Eko Kvarner nikada nije protivila gradnji novih dobavnih pravaca za energente već je samo dovodila u pitanje lokaciju i primjenu mjera za zaštitu okoliša. "Treba podržati nove transportne pravce, ali je važno naglasiti da nam je potrebna primjena optimalnih, a ne samo dovoljnih mjera zaštite okoliša", izjavio je Piršić Piršić, koji je stekao ugled jednog od najagilnijih boraca za zaštitu okoliša, podržava i projekt Nabucco, kojim se plin trebao dovoditi iz Irana, što bi bila alternativa ruskim zalihama, zatim Jadransko-jonski plinovod, kao i LNG terminal, čiji je smještaj kraj Omiša za Eko Kvarner upitan. Eko Kvarner je u postupku odabira najpovoljnije lokacije lobirao za projekt stvaranja zajedničkog off shore LNG terminala, koji bi nadomjestio gradnju u Omišlju, Pločama, Kopru i Trstu. "Problem je Hrvatske što mi fetiširamo fosilna goriva, pa tako ispadne da švedski Malmö ima više solarnih panela, koji zbog kuta sunca koji ih napaja stoje okomito, nego Split, u kojem bi solarna energija znatno smanjila ovisnost o drugim izvorima energije", tvrdi Piršić. Piršić se zalaže da pri donošenju energetske strategije Hrvatska ne uzima u obzir samo primarnu cijenu osiguravanja određenog energenta već i ukupnu cijenu kojom određeni energent opterećuje društvo kroz zagađenje okoliša i npr. troškove liječenja izazvanih negativnim utjecajem na okolinu.